Prof. dr. Jovan Miric,

redovni profesor Fakulteta politickih znanosti u Zagrebu.
Roden 1935. u Krbavici (Baljkuša). Osnovnu školu završio u Krbavici, gimnaziju i Pravni fakultet u Zagrebu. Doktorirao 1971. na Fakultetu politickih znanosti.

Objavio je 10 knjiga i više od 250 znanstvenih i strucnih radova.
Knjige: "Interesne grupe i politicka moc" , "Rad i politika" , "Pluralizam interesa i sistem samoupravljanja", "Sistem i kriza", "Iskušenja demokracije" , "Demokracija u postkomunistickim društvima- slucaj Hrvatske", "Demokracija i ekskomunikacija", "Zlocin i kazna", "Sumrak intelekta", "Kosovo i druge teme"

braća: Dragan Mirić, bivši direktor u Likagraf-u

- - -

izvor: H-ALTER

iz pera Jovana Mirića

Lupetanja Gotovininog odvjetnika

Odvjetnik o kojem je rijec, stanoviti Payam Akhavan , demonstrirajuci svoju ucenost i upucenost u predmet, izgovorio je pred spomenutim tribunalom i milijunima gledatelja nepojmljivu gluposti i opacine. A one se mogu pregnantno ovako iskazati. Hrvatska je posve legitimno protjerala Srbe iz Hrvatske i nije im dopustila povratak. "Hrvatska je po medunarodnom pravu imala pravo prognati strane državljane." ("Novi list" 1. IX. 2010.) Štoviše, Hrvatska je imala pravo prognati sve koji su joj nelojalni, kaže ovaj advocatus diaboli. Ne kaže, doduše, koje etnicke pripadnosti ti "nelojalni" moraju biti. Ali to se podrazumijeva. Tudmanov je režim od svih Srba (s podrucja koja je kontrolirala hrvatska vlast) tražio eksplicitno iskazivanje lojalnosti. Mnogima, naravno, ni to nije pomoglo da sacuvaju posao i dom, a bogami ni glavu. I sada se javlja medunarodni ekspert od formata i ugleda koji nas uvjerava da je Hrvatska sve to radila u skladu s medunarodnim pravom. Fiat iustitia, pereat mundus.

Medunarodna zajednica (što god to znacilo) vec više od stotinu godina pokušava arhivirati ili barem ublažiti posljedice izreke vae victis (teško pobijedenima). A sada nas Akhavan poziva, nota bene, s govornice medunarodnog tribunala pravde, utemeljenog da kažnjava pocinitelje zlocina i njihove nalogodavce, da osnažimo gornju parolu, da opravdamo i ohrabrimo pocinitelje zlocina nad pobijedenima i inspiratore tih zlocina. Pobjednik, mudro nas poucava ovaj ekspert, ima legitimno pravo pobijedenima ciniti što ga volja. Jer, pojašnjava autor svoju tezu, tu se ne radi o pociniteljevoj volji za zlocinom, vec o zaštiti interesa države i državnog suvereniteta. A kada je tomu tako, pocinitelje zlocina treba nagraditi i slaviti a ne im suditi. Takvi "zaslužuju poštovanje i cijeloga svijeta, pa i zahvalnost Haškoga suda." ("Novi list", 1. IX. 2010.)

Moramo se ozbiljno zapitati kako je moguce da se u srcu Europe pred tako važnom institucijom kao što je Haški tribunal pojavi covjek koji ništa ne zna o europskoj kulturi, o njezinoj politickoj i pravnoj povijesti. Odvjetnickom togom i svim titulama to se neznanje nije dalo prikriti. Sudeci po onom što je izgovorio u "obrani" svoga klijenta, ovaj profesor nikada nije cuo za teorije narodnoga suvereniteta po kojima sva vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, pri cemu se pod pojmom narod ne misli na etnos, niti na masu, nego na demos, korpus politicki osviještenih pojedinaca. Taj demos je nositelj suvereniteta a ne država, ili neka onostrana sila. Naš odvjetnik, vjerojatno, dolazi iz kulturnog i civilizacijskog kruga u kojemu je država sve, a pojedinac nije ništa. Država je, naime, utemeljena na nacelu teokratskog suvereniteta i ona svoju intaktivnost i (sve)moc temelji na božanskoj volji i nalogu (omnia potestas ex Deo est - sva vlast je od Boga).

Oboružan ovakvim nedodirljivim teorijama, koje su osnažene debelim honorarima, naš "davolji odvjetnik" uvjerava nas kako se država, temeljem medunarodnih normi, ima pravo ocistiti od remetilackog elementa. Ova ahistorijska i politicki nebulozna i opasna teza Payama Akhavana implicira nešto još opakije: da država, u ime svetog nacela državnog suvereniteta, ima pravo da svakoga tko se pobuni zbog bilo cega proglasiti neprijateljem države i prema njemu primijeniti sva sredstva.

U našem slucaju Akhavan se inspirirao višegodišnjom hrvatskom propagandom koja je sve Srbe u Hrvatskoj proglašavala cetnicima, srbokomunistima i neprijateljima Hrvatske. A ako se u Hrvatskoj (i to ne samo u onom ekstremnom dijelu) vec više od dvadeset godina ponavlja da u Krajini nije bilo civila, onda je Akhavanov zakljucak logican: tamo su svi naoružani, tamo su svi cetnici i neprijatelji Hrvatske, pa ih zato Hrvatska ima pravo prognati i ne dopustiti im povratak. I tako to obicno biva kada se udruže laž i zlo: sada u Hrvatskoj aplaudiraju Akhavanu oni koji su ga instruirali! Ostali u Hrvatskoj, po starom dobrom obicaju, uglavnom šute! Kao da je sve to što je izgovorio Akhavan za govornicom Haškog tribunala normalno i prihvatljivo.

Umjesto da je slušao hrvatsku ratnu pa i poslijeratnu propagandu o Srbima kao stranom tijelu, remetilackom faktoru i raku u hrvatskom organizmu, od kojega se Hrvatska ima pravo lijeciti, gospodin Akhavan morao je, ako se vec poziva na pravo, procitati barem Ustav SFR Jugoslavije i SR Hrvatske. Da je to ucinio, vidio bi da tamo piše da gradani Jugoslavije imaju pored saveznog (jugoslavenskog) i republicko državljanstvo. Prema tome, Srbi u Hrvatskoj nisu strani državljani koji su izvršili invaziju na Hrvatsku, pa ih ova ima pravo protjerati i ne dopustiti im - što? Povratak, kaže odvjetnik! Kako se mogu vratiti, pitamo odvjetnika, ako su stranci? Pojam povratka znaci povratak na svoje. Ne možete se vratiti na tude. No, u sretnom spoju akhavanizma i tudmanizma ne možete se vratiti ni na svoje. Jer to što držite svojim nije vaše, to je njihovo - onih koji su milošcu i providnošcu Božjom, nakon tisucu godina uskrisili hrvatsku državu i stoga po ljudskom, božanskom (i medunarodnom, reci ce Akhavan) pravu imaju puni legitimitet da odlucuju što je cije u toj državi i tko u njoj može, a tko ne može ostati. "Protjerati neprijateljske strane državljane i ne dopustiti im povratak spada u suverena prava države Hrvatske." ("Jutarnji list", 1. IX. 2010.) To nije, smatra Akhavan, udruženi zlocinacki pothvat, nego hvalevrijedno djelo.

A pravila ratovanja? A Ženevska konvencija? I tu naš "bjelosvjetski strucnjak" ima osebujan pristup koji bi mogao dinamizirati ove skrutnute norme. Daleko od toga da bi on bio protiv Ženevskih konvencija. Te se konvencije ne smiju tumaciti utopijski, vec kontekstualno, realno, a to znaci razumno, prema klauzuli rebus sic stantibus, kako stvari stoje, fleksibilno. To znaci da za postupanje u ratu nisu odlucujuca ta papirnata ženevska pravila, vec sveopravdavajuci regione di stato. Kakva etika, kakva ljudska prava, državni razlog sve to prekriva i supsumira. Ovaj profesor-fiškal ocigledno je prihvatio trecevajmarsku tezu o politici kao odnosu prijatelj-neprijatelj. Buduci da su Srbi neprijatelji hrvatske države, (Akhavanov poucak: svi koji se pobune neprijatelji su države), hrvatska ih politika može eliminirati, pocistiti, prognati. Oni koji to provode ne mogu biti zlocinci, nego heroji; ne samo za Hrvatsku. Cijeli svijet im mora biti zahvalan, kaže ekspert za medunarodno pravo, zato što oni eliminiraju zlo. A to ne može biti lokalna ili samo regionalna stvar. Ako je njihova akcija (operacija) od umnih hrvatskih glava proglašena jedinstvenom u povijesti ratovanja i postala predmet na najeminentnijim vojnim akademijama u svijetu, onda takva akcija i njezini akteri zaslužuju naše divljenje. A to je doista jedinstvena akcija u kojoj je izvojevana blistava pobjeda u bitkama kojih nije bilo i nad protivnikom koji se nije branio!

Pred Haškim su se tribunalom nekoliko godina lomila koplja oko toga jesu li Knin i druga mjesta u "Krajini" bombardirani prekomjerno i neselektivno. Hrvatska se godinama maltretira i ucjenjuje da tome sudu dostavi topnicke dnevnike. Da se Haški sud potrudio da dozna cinjenice, onda je davno mogao zakljuciti da je svaka granata bila suvišna (s vojno-strategijskog stajališta), jer se ni Knin ni druga mjesta u "Krajini" nisu branila. Samo da su poslušali autenticnog, gotovo krunskog svjedoka, ne bi bilo nikakve dvojbe. Rijec je o prvome veleposlaniku u Republici Hrvatskoj iz zemlje koja je i sama bila involvirana u operaciji "Oluja". U intervjuu "Globusu" od 18. prosinca 1998. Peter Galbraith je rekao: "Nikakvih srpskih obrambenih položaja u Krajini nije bilo...; Kada sam helikopterom letio u Knin nikada nisam vidio nikakve vojne položaje; Srbi nisu organizirali obranu Krajine." "Hocete reci", pita novinar, "da je ‘Oluja' bila pobjeda nad nemocnim protivnikom koji se nije htio braniti?" "Upravo tako", kaže Galbraith, "zato vam je trebalo svega nekoliko dana da ih pogazite.

Za ovu bitnu operaciju u Hrvatskoj je podijeljeno stotine odlikovanja. Payam Akhavan traži da svoja odlikovanja podijele Haški sud i medunarodna zajednica.