Poslednji pozdrav
Dragan Bešir
1942 - 2025
Draga rodbino, poštovani prijatelji!
Za svu nas braću i sestre od ujaka i stričeva, Dragan Bešir je bio super-heroj iz
djetinjstva. Oficir, padobranac, čovjek čeličnog zdravlja koji sve zna i može –
junak iz filmova i stripova... Za mene će moj stric zauvijek takav i ostati.
Dragan je imao karizmu antičkih heroja: gdje god da je došao, odmah bi zavladalo
uzbuđenje i čarolija; gdje god stajao, on je bio u centru svake prostorije; u kojem
god društvu se našao, on je predstavljao njegovu dušu.
Zgodan i elegantan, Dragan je imao ljepši osmjeh od najpoznatijih holivudskih
glumaca. Čuveni su bili i njegovi brkovi – nikome nisu tako stajli. A kad bi
povukao palcem po njihovim rubovima, kroz zrak bi potekao elektricitet kakav
mogu izazvati samo ljudi koji su – bez ikakvog fraziranja i pretjerivanja – veći od
svog vremena i prilika.
Čitav svijet Dragan je nosio u očima. Njihova tolina je topila led, veslost brisala
svaku brigu, podrugljivost stavljala na pravo mjesto laž i aroganciju, a spuštanje
vijeća zbog kakvog nepočinstva – oluju. Nikakvu emociju te oči nisu krile, pa ni
tugu i suze.
Jer, zavidljiva sudbina kažnjava kompletne i ostvarene ljude poput Dragana, sa
toliko talenta i vrlina. Počelo je sa smrću supruge Zorice u njenim ranim tridesetim
godina. Ostavši udovac, Dragan nije pognuo glavu: sam je podigao njihove dvoje
djece – Vesnu i Vladimira – dočekao da zasnuju porodice, radovao se unicima i
praunicima...
Nisu ga slomili rat i izbjeglištvo kada je ostao bez svega što je do tada stekao u
životu. Društven, hrabar i siguran u sebe, Dragan je potukao zakone fizike i od
ničeg ponovo sve stvorio. Brinuo je o svima nama, nikad o sebi. On nas je
okupljao, tješio, pomagao i pazio da uvijek znamo ko smo i odakle smo.
Međutim, kada zla sudbina nekog ščepa – ne pušta. U punoj mladosti, Draganova
kćer Vesna je teško oboljela. Njegovao ju je godinama, posebno sa svojim zetom
Draganom, ali i Vladimirom i njegovom porodicom. Poslije Vesnine smrti, Dragan
je završio svoje zemaljske poslove i krenuo za njom. Sve što je imao, dao nam je. Kada mi iz Like govorimo o vrlinama, pozivamo se na neke stare, imaginarne
ljude. Dragan je bio njihovo stvarno oličenje od krvi mesa.
Uvjek uspravan, govorio je onako kako je živio i živio kako je govorio; vjetrovi
života su ga mogli savijati, ali nikad polomiti; njegova riječ je bila granitna;
hrabrost – iskonska; dobrota i ljudskost – bezgranični; radosti i nježnost– festivali života; tuge i jadi – breme koje se prevazilazi ljubavlju.
Dragan se nikad nije znao slagati, sakriti se, pobjeći, izmaći i ustuknuti pred
nepravdom. Za njega je sve uvijek moralo biti pošteno, pravedno, humano, časno i
moralno – ili nikako.
Ne znam gje je sada Dragan. Ali gdje god dođe, volio bih da to bude isto onako kao
kada je mene posjetio na služenju vojnog roka. Ušao je u kasrnu – markantran, u
uniformi i sa ordenjem – a straža mu je odsječnije salutirala nego komandantu
vojne oblasti. Ponesen time i ja sam ga pozdravio po Pravilu službe. Odgovorio mi
je na isti način, pa me zagrlio i podigao. Ja sam tada vikao pred cijelom jedinicom – „Ovo je moj stric!“
Neka ti je vječna slava strikane moj!
Filip
|